Večeras Bosna i Hercegovina igra protiv Švicarske.
Na papiru, to je utakmica drugog kola Svjetskog prvenstva.
U stvarnosti, to je susret dvije domovine istih ljudi.
Malo koja evropska država toliko je isprepletena s Bosnom i Hercegovinom kao Švicarska. Tamo su odrasle generacije djece čiji roditelji i danas svako ljeto otvaraju kapiju porodične kuće negdje između Une i Drine. Tamo su Bosanci i Hercegovci gradili puteve, bolnice, fabrike i kompanije, ali nikada nisu prestali graditi i uspomene na zemlju iz koje su otišli.
Zato večerašnja utakmica nije običan sportski događaj.
To je emocionalni povratak kući.
Dvije adrese, jedno srce
Hiljade Bosanaca i Hercegovaca jutros su otišle na posao u Cirihu, Bernu, Baselu ili Ženevi.
Večeras će obući plavi dres.
Njihova djeca možda govore njemački, francuski ili italijanski bolje nego bosanski, ali kada na stadionu ili ispred televizora vide zastavu Bosne i Hercegovine, razumiju emociju bez prevoda.
Domovina nije uvijek mjesto gdje živiš.
Nekada je to mjesto koje nosiš u sebi.
I zato će večeras mnogi navijati protiv zemlje koja im je dala sigurnost, posao i životni standard, ali ne i identitet koji su ponijeli iz roditeljskog doma.
To nije nezahvalnost.
To je nostalgija.
Bosna nikada nije bila samo teritorija
Bosna i Hercegovina ima jednu neobičnu osobinu.
Iz nje ljudi odlaze.
Ali je rijetko kada napuštaju.
To se vidi svakog ljeta kada kolone automobila sa švicarskim tablicama pređu granicu. Vidi se u punim koferima, mirisu roštilja, dječijoj galami u avlijama i suzama pri povratku.
To je veza koju ne mogu prekinuti ni kilometri ni pasoši.
Večeras će se ta veza vidjeti i na tribinama.
Na stadionu će formalno domaćin biti Švicarska.
Ali će se na mnogim mjestima čuti bosanski jezik, vidjeti zastave Bosne i Hercegovine i osjetiti emocija koja se ne može kupiti ni organizovati.
Jer dijaspora nije samo statistička kategorija.
To su ljudi koji su otišli, ali nikada nisu prestali dolaziti.
Najljepša pobjeda već postoji
Bez obzira na konačan rezultat, Bosna i Hercegovina je večeras već pobijedila u jednoj važnoj utakmici.
Pokazala je da postoji mnogo jača veza od geografije.
Veza između čovjeka i mjesta kojem pripada.
Možda će neko u Cirihu večeras navijati za Švicarsku.
Možda će njegov brat navijati za Bosnu.
Možda će otac šutjeti cijelu utakmicu.
A majka na kraju zaplakati, bez obzira na rezultat.
Jer postoje utakmice koje traju devedeset minuta.
I postoje one koje traju cijeli život.
Bosna protiv Švicarske pripada ovoj drugoj vrsti.
To nije samo duel dvije reprezentacije.
To je susret dvije domovine koje već decenijama dijele iste ljude.
I možda upravo zato večeras neće pobijediti samo bolji tim.
Pobijedit će uspomena.
Pobijedit će osjećaj da čovjek može živjeti daleko od Bosne, a da Bosna nikada ne ode iz njega.
