Aktualni događaji u vezi s budućnosti Kosova pokazuju da se najnovija država na Balkanu nalazi u potpuno drugačijem međunarodnom i regionalnom kontekstu nego prije samo nekoliko godina. Dok Beograd i dalje formalno inzistira na politici “statusne neutralnosti”, očuvanju Rezolucije 1244 i vojnoj neutralnosti, stvarnost na terenu kreće se u suprotnom smjeru. Kosovo postupno produbljuje svoju integraciju u zapadne bezbjednosne i političke strukture, dok Srbija ostaje sve više zaglavljena između nemogućnosti provedbe dogovorenog procesa normalizacije odnosa, unutrašnjopolitičkih kalkulacija i kontradiktorne vanjske politike svog predsjednika Aleksandra Vučića.
Jedan od ključnih okidača ove promjene je nedavna prvostepena presuda u slučaju Banjska, kojom je Osnovni sud u Prištini osudio sudionike terorističkog napada iz septembra 2023. godine na doživotne i dugogodišnje zatvorske kazne. Činjenica da je Milan Radoičić i dalje nedostupan kosovskim vlastima daje ovom slučaju posebnu političku težinu, dok službeni Beograd o svemu upadljivo šuti.
U najnovijoj analizi za The Geopost, osnivač Evroatlantskog savet Srbije Dragan Šormaz bez okolišanja komentariše reakciju vrha srbijanske vlasti na ovu presudu:
“Prorežimski mediji i Vučićevi ‘čuvari’ gotovo su u potpunosti utišali ovu temu, što pokazuje da je Banjska postala politički neugodno pitanje za režim u Beogradu. Istovremeno, Priština s pravom naglašava da je ovaj slučaj dokaz da Srbija izravno podržava destabilizaciju sjevernog Kosova. Sam Vučić nije rekao ni riječi o sudskoj odluci, nedržavnički stav, pa se čak može zaključiti da je takvo ponašanje kukavički”.
Šormaz upozorava na to da je Banjska dugoročno i nepovratno oslabila međunarodnu poziciju Srbije, pretvarajući je u očima Zapada u faktor regionalnog rizika, posebno u kontekstu rata u Ukrajini. No, najveći apsurd srbijanske politike ogleda se u tome što Beograd, uprskos ogromnoj šteti, odbija promijeniti svoj pristup prema kosovskim Srbima. Uoči vanrednih izbora na Kosovu, Šormaz detektira taj duboki paradoks:
“To pokazuje duboki paradoks srbijanske politike prema Kosovu: čak ni nakon Banjske, sankcija, međunarodnog pritiska i ozbiljne štete kredibilitetu na Zapadu, Vučić nije ponudio novu strategiju niti novu političku infrastrukturu za Srbe na Kosovu. Umjesto redefiniranja politike, on se i dalje oslanja na iste kriminalne aktere i iste mehanizme političke kontrole. Takav pristup možda kratkoročno očuva političku kontrolu Beograda nad kosovskim Srbima, ali dugoročno dodatno produbljuje njihovu međunarodnu izolaciju i ovisnost o središnjoj vladi u Srbiji, koja sve manje ima za ponuditi”.
Dok se Beograd oslanja na stare mehanizme kontrole, međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, ubrzava procese. Inicijative unutar američkog Kongresa sve otvorenije guraju Kosovo prema euroatlantskim strukturama i NATO-u. Šormaz iznosi vrlo konkretan scenarij prema kojem formalno priznanje od svih članica NATO-a neće ni biti preduslov za konačni ulazak Kosova pod bezbjednosni kišobran Saveza:
“U konačnici, priznanje Kosova od svih država članica NATO-a nije nužno potrebno. Te države mogu glasati za Kosovo kao teritorij, budući da Priština ima neosporni suverenitet nad njegovim teritorijem. Preostaje samo osigurati punu prisutnost vojske Kosova na sjeveru i proces bi se smatrao dovršenim. Uvjeren sam da će se to dogoditi nakon sljedećih izbora i u suradnji s KFOR-om. Nije nimalo nemoguće da će, zbog izbjegavanja postizanja ‘Konačnog pravno obvezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova’, četiri države koje su ujedno i članice Europske unije, zbog opstrukcija Beograda, odlučiti priznati Kosovo”.
Ovakav razvoj događaja izravno ugrožava srbijansku doktrinu sjedenja na više stolica. Rat u Ukrajini i nova geopolitička polarizacija između Zapada s jedne, te Rusije i Kine s druge strane, ukinuli su prostor za vanjskopolitičko balansiranje. Insistiranjem na “vojnoj neutralnosti” i odbijanjem uvođenja sankcija Rusiji, Srbija gubi povjerenje zapadnih partnera i polako samu sebe eliminira iz šire evropske bezbjednosne arhitekture.
Šormaz zaključuje da je najveći problem Srbije zapravo hronični nedostatak vizije i nemogućnost suočavanja s realnošću, što zemlju vodi u slijepu ulicu:
“Ključni problem za Srbiju je činjenica da trenutno ne postoji održiva strategija za izlazak iz zastoja na Kosovu. Zamrznuti sukob više ne funkcionira kao stabilna opcija, jer se međunarodni odnosi brzo mijenjaju. S jedne strane, Srbija nema političku snagu formalno priznati Kosovo, dok s druge strane nema kapacitet zaustaviti ili čak usporiti međunarodnu integraciju Kosova. Zbog toga se pitanje Kosova danas sve manje svodi na pitanje ‘hoće li se Kosovo integrirati u zapadne strukture’, a sve više na pitanje koliko će se brzo taj proces razvijati i kakve će posljedice nastavak sadašnje politike samoizolacije imati za Srbiju, bez jasne dugoročne strategije”.
Tekst je objavljen 6. juna 2026, dan prije vanrednih izbora na Kosovu 7. juna na portalu The Geopost.
