Ako je tačno da se u Kiseljaku i Vitezu opstruira javno praćenje utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine, onda to više nije samo lokalni administrativni problem.
To je mala, ružna slika velike bosanske bolesti.
Zemlja ode na Mundijal.
Dijaspora se diže.
Region šalje poruke podrške.
Ljudi u St. Louisu, Americi, Evropi i širom svijeta nose zastave Bosne i Hercegovine.
A onda u samoj Bosni i Hercegovini, u pojedinim općinama, građani navodno moraju objašnjavati zašto žele javno gledati utakmice vlastite reprezentacije.
Dobrodošli u Bosnu.
Zemlju u kojoj je i radost često predmet političkog odobrenja.
Kiseljak: usmena zabrana kao poruka
Prema informacijama koje su objavili mediji pozivajući se na Istraga.ba, načelnik Općine Kiseljak Mladen Mišurić-Ramljak navodno je usmeno obavijestio Bošnjake u tom gradu da na trgovima kojima “gospodari Općina” neće biti dopušteno postavljanje fan zona za praćenje utakmica reprezentacije BiH.
Već sama riječ “usmeno” govori dovoljno.
Ako postoji zvanična odluka, neka se objavi.
Ako postoji sigurnosni razlog, neka se jasno obrazloži.
Ako postoji proceduralni problem, neka se navede koji.
Ali ako se građanima poručuje da javno praćenje utakmica reprezentacije BiH neće biti dopušteno, bez jasnog pisanog obrazloženja, onda to ne izgleda kao administracija.
Izgleda kao politika.
A još preciznije: izgleda kao poruka.
Vitez: fan zona zapela u proceduri
U Vitezu je priča dobila još konkretniji oblik.
Udruženje mladih GLAS tvrdi da je blagovremeno podnijelo zahtjev za organizaciju fan zone i pripremilo projekat “Mundial Madness”, koji je uključivao javno praćenje utakmica reprezentacije BiH, sadržaje za djecu, plan osiguranja događaja i prijedlog privremene regulacije prostora.
Umjesto podrške, kako navode, suočili su se s administrativnim preprekama, dodatnim zahtjevima i procedurama koje, prema njihovim riječima, nisu bile dosadašnja praksa.
To je onaj poznati bosanski metod zabrane bez zabrane.
Ne kažeš direktno: ne damo.
Samo tražiš još jedan papir.
Još jedno mišljenje.
Još jednu saglasnost.
Još jedan uslov.
Još jednu proceduru.
Dok događaj ne propadne sam od sebe.
Reprezentacija BiH ne bi smjela biti etnički problem
Najtužnije u svemu jeste to što se ne radi o stranačkom skupu.
Ne radi se o protestu.
Ne radi se o provokaciji.
Ne radi se o događaju koji poziva na mržnju.
Radi se o javnom gledanju utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Dakle, državne reprezentacije.
Reprezentacije koja formalno predstavlja sve građane ove zemlje.
Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale, dijasporu, one koji žive ovdje i one koji su otišli jer su morali ili jer ovdje više nisu mogli.
Ako je i to problem, onda se mora reći otvoreno: problem nije fan zona.
Problem je Bosna i Hercegovina kao ideja.
Nije sporno pravo općine da uređuje javni prostor
Naravno, svaka općina ima pravo uređivati korištenje javnih površina.
Postoje sigurnosni uslovi.
Postoje tehnički uslovi.
Postoje pravila za struju, binu, razglas, redarsku službu, čišćenje, saobraćaj i javni red.
To nije sporno.
Ali pravila moraju biti jednaka za sve.
Ako se javni prostori mogu koristiti za druge događaje, proslave, koncerte, političke skupove, vjerske manifestacije, vašare i lokalne fešte, onda se mora veoma jasno objasniti zašto bi baš javno praćenje utakmica reprezentacije BiH bilo problem.
Jer bez tog objašnjenja, administracija postaje paravan.
A paravan krije politiku.
U čemu je stvarni strah?
Realno pitanje glasi: čega se boje?
Zastava BiH?
Dresa BiH?
Djece koja gledaju utakmicu?
Navijačke pjesme?
Ljudi koji se raduju?
Ili činjenice da bi se na javnom prostoru u Kiseljaku ili Vitezu mogla vidjeti Bosna i Hercegovina kao normalna, živa, emotivna zajednica?
To je možda najveći problem za one koji ovu zemlju podnose samo kao administrativni okvir.
Bosna im je prihvatljiva kao pečat.
Kao budžet.
Kao institucija iz koje se prima plata.
Kao sistem iz kojeg se izvlače funkcije, tenderi i utjecaj.
Ali kada Bosna postane emocija, zastava, pjesma, stadion i dijete u dresu reprezentacije, tada odjednom postaje problem.
Mundijal pokazuje ko se raduje Bosni, a ko je trpi
Ovaj Mundijal već je pokazao nešto zanimljivo.
Iz Srbije dolaze komentari poštovanja prema bh. navijačima.
Iz Sjeverne Makedonije stižu poruke podrške Zmajevima.
Iz Crne Gore ljudi pišu da će navijati za BiH zbog svih Bosanaca i zbog te napaćene zemlje.
U St. Louisu dijaspora nosi Bosnu kao živu historiju.
A u pojedinim dijelovima same Bosne i Hercegovine navodno se ne može dobiti prostor za javno gledanje utakmica reprezentacije BiH.
To je apsurd koji boli.
Stranci, komšije i dijaspora prepoznaju emociju Bosne.
A neki lokalni vlastodršci u Bosni ponašaju se kao da je ta emocija komunalni prekršaj.
Ovo nije samo pitanje fudbala
Fudbal je ovdje povod.
Suština je mnogo dublja.
Ovo je pitanje prava građana da u svom gradu javno podrže reprezentaciju države u kojoj žive.
Pitanje jednakog pristupa javnim površinama.
Pitanje političke neutralnosti općinskih službi.
Pitanje odnosa prema državi Bosni i Hercegovini.
Pitanje atmosfere u kojoj se državni simboli i državni tim tretiraju kao da pripadaju samo jednom narodu, a ne cijeloj zemlji.
To je opasno.
Jer kada se reprezentacija BiH pretvori u “njihovu” reprezentaciju, a ne “našu”, tada nije problem u navijačima.
Problem je u političkoj ideologiji koja ne može svariti zajedničku državu ni kroz najbezazleniji oblik radosti.
Ako je problem BiH, recite otvoreno
Najpoštenije bi bilo da lokalne vlasti kažu ono što se često prešućuje.
Da li je problem javni prostor?
Da li je problem sigurnost?
Da li je problem procedura?
Ili je problem to što se radi o reprezentaciji Bosne i Hercegovine?
Ako je prvo, neka dostave jasne, jednake i provjerljive uslove.
Ako je drugo, neka policija i organizatori naprave plan.
Ako je treće, neka se procedura javno objasni.
Ali ako je četvrto, onda barem budite iskreni.
Recite da vam smeta radost zbog Bosne.
Recite da vam smeta plavo-žuta masa.
Recite da vam smeta da se u Vitezu i Kiseljaku čuje navijanje za BiH.
Jer ovako ispada još jadnije.
Zabrana bez zabrane.
Politika pod maskom papira.
Zaključak: ne možete upravljati Bosnom, a zabranjivati njenu radost
Ovo je zemlja paradoksa, ali neki paradoksi su previše ružni čak i za nas.
Da lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini navodno opstruiraju javno praćenje utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine u trenutku kada ta reprezentacija ide na Mundijal, to je slika države koja se sama sa sobom još nije dogovorila da postoji.
I zato ovu temu ne treba gurati pod tepih.
Ako su tvrdnje netačne, lokalne vlasti neka ih jasno demantuju i omoguće javno praćenje utakmica pod jednakim pravilima.
Ako su tačne, onda se radi o sramotnom političkom potezu.
Jer reprezentacija BiH nije privatno vlasništvo jednog naroda, jedne stranke, jednog kantona ili jedne općine.
Ona je reprezentacija države.
A građani te države imaju pravo da je gledaju, bodre i slave na javnim prostorima, kao što se svugdje u normalnom svijetu radi kada nacionalni tim igra na najvećoj sceni.
Ne možete upravljati općinama u Bosni i Hercegovini, uzimati budžete Bosne i Hercegovine, koristiti institucije Bosne i Hercegovine, a onda se ponašati kao da je navijanje za Bosnu i Hercegovinu provokacija.
To nije red.
To nije procedura.
To nije sigurnost.
To je politika koja se boji radosti.
A najtužnije je što se kod nas i obična fan zona mora braniti kao državno pitanje.
