Sinoćnja demonstracija sile protiv Švedske bila je podsjetnik na nešto što fudbalski svijet zna već pola stoljeća.
Kada Holandija igra svoj najbolji fudbal, malo ko izgleda ljepše.
I malo ko istovremeno nosi više tuge.
Jer Oranje je vjerovatno najveći paradoks u historiji Svjetskih prvenstava.
Možda i najveći gubitnik među velikanima.
Ne zato što su bili loši.
Nego zato što su bili toliko dobri.
Generacija koja je promijenila fudbal, ali nije osvojila Mundijal
Kada se spomene Holandija, prvo ime uvijek je Johan Cruijff.
Ne samo jedan od najvećih fudbalera svih vremena, nego čovjek koji je promijenio način na koji se fudbal igra i razumije.
Uz Johana Neeskensa, Ruuda Krola i ostatak legendarne generacije sedamdesetih, Holandija je svijetu predstavila “Totalni fudbal” – sistem u kojem su svi napadali, svi branili i svi mislili.
Na Svjetskom prvenstvu 1974. igrali su fudbal koji je izgledao kao da dolazi iz budućnosti.
Ali pehar je završio u rukama Zapadne Njemačke.
Četiri godine kasnije stigli su do novog finala.
I ponovo izgubili.
Kao da je fudbalska sudbina odlučila da najljepša priča ne smije imati sretan kraj.
Nova generacija, ista sudbina
Osamdesetih i devedesetih pojavila se nova holandska aristokratija.
Marco van Basten.
Ruud Gullit.
Frank Rijkaard.
Dennis Bergkamp.
Edgar Davids.
Clarence Seedorf.
Kasnije Arjen Robben, Wesley Sneijder, Robin van Persie i mnogi drugi.
Svaka generacija donosila je igrače koji su obilježavali evropski i svjetski fudbal.
Ali Svjetsko prvenstvo ostajalo je neosvojena tvrđava.
Najbliže su stigli 2010. godine u Južnoj Africi.
Trebao je samo jedan gol.
Jedan trenutak.
Jedna lopta Arjena Robbena koja prolazi pored Ikera Casillasa.
Umjesto toga stigao je Iniestin pogodak i još jedno holandsko slomljeno srce.
Zašto svi vole Oranje?
Možda upravo zato.
Jer Holandija gotovo nikada ne igra kukavički.
Rijetko kada igra na rezultat.
Uvijek pokušava igrati fudbal koji ljudi žele gledati.
Nekada ih to košta.
Nekada ih upravo to učini besmrtnima.
Zato Oranje ima nešto što mnogi svjetski prvaci nemaju.
Poštovanje neutralnih navijača.
Jer postoje reprezentacije koje osvajaju trofeje.
A postoje reprezentacije koje osvajaju maštu.
Možda je došlo njihovo vrijeme
Sinoć protiv Švedske Holandija je izgledala moćno, samouvjereno i opasno.
Naravno, Mundijal je dug i jedna utakmica ne znači mnogo.
Ali svaki put kada Oranje zaigra ovako, fudbalski romantici širom svijeta počnu potajno vjerovati.
Možda baš ove godine.
Možda baš ova generacija.
Možda će najveći tragičari Svjetskih prvenstava konačno dobiti završetak kakav njihova priča zaslužuje.
Jer ako postoji reprezentacija kojoj svijet duguje jedan Mundijal, onda je to Holandija.
Ili kako bi rekli njihovi navijači:
Oranje možda nema zvjezdicu iznad grba.
Ali malo koja reprezentacija ima veću fudbalsku dušu.
