Nekad davno, u Nedajboževini, iza tri neradna praznika i jedne firme koja je propala dok se čekala dozvola za otvaranje, živio je pošten čovjek. Zvao se Jovo. Ili Marko. Ili Harun. Zapravo, niko više nije siguran. U Nedajboževini se pošteni ljudi rijetko pamte po imenu – pamte ih po šteti koju su napravili sistemu.
Jovo (recimo da je Jovo) radio je u opštinskoj službi. Nije bio ministar, nije bio direktor, nije bio ni šef odjeljenja. Bio je onaj čovjek iza šaltera kome ljudi dolaze kad im treba pečat, potpis ili čisto da im neko kaže istinu. I Jovo je govorio istinu.
Jednog jutra došla mu je žena čiji je muž poginuo na gradilištu. Trebala joj je papir da primi socijalnu pomoć. Jovo je pogledao papire, vidio da sve štima i stavio pečat. Bez dodatnog objašnjenja. Bez čekanja na mišljenje. Bez “dođite sutra, kolega je na bolovanju”. Žena je otišla s papirima i – što je najstrašnije – dobila je novac. Za dva dana. To se nije smjelo desiti.
U Nedajboževini se socijalna pomoć ne dobija. Ona se čekala. To je bio cijeli sistem: ljudi su dolazili, čekali, odlazili, dolazili opet, gubili nadu, nalazili nadu, gubili je opet – i tako su godine prolazile, a svi su bili zauzeti čekanjem, pa niko nije imao vremena da primijeti da država ne radi. Ali Jovo je to upravo uradio – zaobišao je čekanje. I time narušio harmoniju. Načelnik ga je pozvao na razgovor. Nije bio ljut. Bio je zbunjen.
– Jovo, rekao je načelnik, gladeći brkove koje je već dvadeset godina gladio na isti način – jesi li ti svjestan šta si uradio?
– Djelovao sam po zakonu, rekao je Jovo.
– Po kojem zakonu?, upitao je načelnik.
– Po onom koji piše u knjizi, reče Jovo.
Načelnik se nasmijao. Mislio je da se Jovo šali. Jovo se nije šalio.
– Slušaj, rekao je načelnik, spuštajući glas, ta žena, njen muž, to je bio nesretan slučaj. Ali mi nemamo budžet za to. Mi smo budžet već potrošili na spomenik pomirenju. I na onaj kružni tok. I na onaj drugi kružni tok. I na onaj treći što vodi u provaliju. I na panel-diskusije o kružnim tokovima. Nema para. Razumiješ?
– Zakon kaže da ima, rekao je Jovo.
I to je bila njegova prva greška.
Druga greška desila se tri dana kasnije. Ugledao je na parkingu rupe na koje su već navikli svi osim njega. Ljudi su ih obilazili kao da su sastavni dio uređenja – poput klupa ili kanti za smeće. Jovo je izvadio mobilni, fotografisao rupu i poslao prijavu nadležnoj komunalnoj službi. Komunalna služba nije odgovorila. Zato što je komunalna služba odavno prestala da odgovara na prijave – primala ih je, arhivirala, a onda ih koristila kao dokaz da rade: “Evo, primili smo 500 prijava, mi smo vrlo aktivni”. Ali Jovo nije čekao. Otišao je u prodavnicu građevinskog materijala, kupio vreću asfalta i sam zakrpio rupu. To je bila sabotaža. Načelnik je sazvao hitnu sjednicu.
– Ovaj čovjek, rekao je načelnik, pokazujući na Jovu koji je sjedio mirno, napao je temelje naše ekonomske politike. Mi smo planirali taj asfalt za 2028. godinu, nakon tri javne nabavke, dva međunarodna nadzora, jedan kredit i izvještaj stručne komisije. On je to uradio sam. Jednog jutra. Bez tendera.
– Bila je rupa, rekao je Jovo. – Čovjek je sinoć slomio nogu.
– Čovjek je trebao slomiti nogu 2028. godine!, viknuo je načelnik. – U skladu s planom!
Tada su Jovu prvi put spomenuli kao “slučaj”.
Treća greška bila je presudna. Došao je izvođač radova, debeljuškasti čovjek s aktentašnom punom računa, da mu ponudi “korekciju” u izvještaju o utrošku materijala za novi most. Mosta još nije bilo, ali materijala je navodno utrošeno za tri mosta.
– Samo potpiši ovdje, rekao je izvođač, gurajući mu papir. – Standardna procedura.
Jovo je pročitao papir. Vratio ga je.
– Ovdje piše da ste potrošili 500 tona čelika. Ja vas nisam vidio da donosite 500 tona čelika. Donijeli ste 50.
– Jovo, rekao je izvođač s onim smiješkom kojim se ljudi smiju kad su navikli da im svi potpisuju – 50, 500, ista stvar. To je konceptualna težina.
– Ne mogu potpisati, rekao je Jovo.
Izvođač se nakrivio.
– Jovo, čovječe, pa ti ovdje radiš dvadeset godina. Znaš li koliko si ljudi mogao nahraniti onim što si mogao uzeti, a nisi? Znaš li koliko bi tvoja djeca bolje živjela da si malo… fleksibilniji?
– Imam jedno dijete, rekao je Jovo. – I ono živi dobro. Ja mu kupujem knjige, a ne laži.
To je bio trenutak kada je izvođač prestao da se smiješi. I kada je izvođač podigao telefon.
– Imamo problem, rekao je tiho. – Poštenog čovjeka.
Dvije sedmice kasnije, Jovo je dobio rješenje o premještaju. Premještaj u magacin. U podrum. U odjeljenje za arhivu neriješenih predmeta iz 1999. godine, u kancelariju bez prozora, sa stolicom koja se klimava i telefonom koji ne radi.
Ali Jovo je i tamo bio pošten. Sredio je arhivu. Pronašao je deset nestalih predmeta. Vratio je tri penzije koje nisu isplaćivane pet godina. Poslao je dopise. Tada je načelnik shvatio da ovaj čovjek ne može biti neutralisan premještajem. Poštenje je bilo zarazno. Čistačice su počele vraćati marke koje su pronalazile na podu. Šalteruše su prestale govoriti “dođite sutra” i počele govoriti “evo odmah”. Hitna pomoć stizala je na vrijeme. U jednoj školi, djeca su počela učiti istoriju bez preskakanja stranica. Bio je to haos.
Konačna odluka donesena je na zatvorenoj sjednici, bez zapisnika. Niko nije glasao protiv Jove. Niko nije glasao za Jovu. Samo je neko rekao:
– Treba li nam on?
– Ne treba, rekao je neko drugi.
I tako je Jovu pozvao načelnik. Nije mu rekao da je otpušten. Rekao mu je:
– Jovo, mi smo odlučili da ti daš otkaz. Zato što si previše dobar. To nije dobro za kolektiv. Ljudi počinju da upoređuju. Čuješ li? Upoređuju! Kažu: “Zašto Jovo može, a vi ne možete?” Razbijaš nam harmoniju, brate.
Jovo je pogledao načelnika. Šutio je. Uzeo je svoju iskaznicu, svoj pečat, svoju staru olovku i izašao. Na izlazu iz zgrade, sreo je ženu čijem je mužu riješio socijalnu pomoć. Htjela je da mu zahvali. Nije stigla. Jovo je prešao ulicu, zakoračio na onaj novi, nevidljivi asfalt, propao u rupu do ramena i niko ga nije izvukao. Zašto niko nije reagovao? Pa zato što su svi mislili da je rupa sastavni dio grada. Kao klupa. Ili kanta. Hitna pomoć je stigla poslije tri sata. Ljekar je zapisao: “Pacijent povrijeđen uslijed pada na idealno ravnoj podlozi”. Preporuka: “Pacijent da razvije veći stepen patriotske svijesti”.
Jovo je preživio. Ali njegovo poštenje više nije bilo na raspolaganju Nedajboževini. Iscurilo je iz nje zajedno s njim, kroz onu rupu s poštanskim brojem.
Preselio se u Njemačku, kao i svi ljudi koje je Nedajboževina prvo proglasila suvišnima, a zatim oplakivala kao izgubljeni potencijal. Otvorio je firmu za čišćenje. I danas čisti podove u Frankfurtu, zarađuje više nego načelnik i uredno plaća porez državi koja ga nije morala učiti da se zakon primjenjuje samo kad nikome važnom ne smeta. Svakog mjeseca šalje novac majci u Nedajboževinu. Državna televizija taj novac uredno uračunava u domaći ekonomski rast, kao dokaz da zemlja napreduje zahvaljujući ljudima koje je otjerala.
A u Nedajboževini su, u međuvremenu, Jovu proglasili za mit. Govore da će se vratiti. Da će jednog dana doći i zakrpiti sve rupe, i vratiti sve dugove i potpisati sve papire bez koverte. Djeca uče pjesmicu:
Čekaj, dušo, biće bolje,
doće Jovo dobre volje,
doće Jovo, sve će dati,
samo moraš sačekati.
I čekaju.
Jovo se, naravno, nikada neće vratiti.
Jer u Nedajboževini poštene ljude najprije proglase budalama, zatim ih otjeraju, a onda od njih naprave legendu — kako niko ne bi morao slijediti njihov primjer.
Bio jednom jedan pošten čovjek.
I živio je vrlo kratko.
Barem u Nedajboževini.
Kraj.
Upozorenje: Bajka sadrži elemente stvarnosti koji mogu uznemiriti poštene ljude, ukoliko ih još ima na stanju.
