Dragan Markovina je u svojoj analizi pogodio ono što se u Bosni i Hercegovini često osjeti prije nego što se jasno izgovori: međunarodni nadzor nad BiH više ne liči na garanciju države, nego na umorni mehanizam koji se raspada pred našim očima.
Nakon dvodnevne sjednice Vijeća za provedbu mira, postalo je jasno da se ne radi samo o tehničkom problemu izbora novog visokog predstavnika.
Radi se o mnogo većem lomu.
Amerika, koja je bila ključni arhitekt Dejtonskog mirovnog sporazuma i najvažniji vanjski garant postdejtonske Bosne i Hercegovine, sada pokazuje da više ne želi istu ulogu.
Ne želi biti politički tutor.
Ne želi beskonačno održavati poredak koji je sama pomogla stvoriti.
Ne želi više nositi onu staru američku ulogu arbitra koji, makar selektivno i često licemjerno, ipak drži ruku na kočnici.
A kada se Amerika povlači iz političke uloge, ne povlači se nužno iz interesa.
Samo mijenja vrstu interesa.
Dayton kao početak problema, ne samo kraj rata
Dayton je zaustavio rat.
To je njegova najveća historijska činjenica i ona se ne smije olako odbaciti.
Ali Dayton je istovremeno proizveo državu koja je od prvog dana bila skoro nemoguća za normalno funkcionisanje.
Bosna i Hercegovina je dobila mir, ali je dobila i ustavnu konstrukciju u kojoj su mnoge ratne realnosti pretvorene u političke institucije.
Nagrađeni su teritorijalni rezultati etničkog čišćenja.
Genocid i progoni nisu dobili punu političku negaciju, nego su djelimično ugrađeni u arhitekturu poslijeratne države.
To je ta temeljna kontradikcija: međunarodna zajednica je zaustavila krv, ali je zemlju ostavila u sistemu koji stalno proizvodi krizu.
Zato je OHR decenijama bio paradoks.
S jedne strane, ponižavajući dokaz da BiH nije potpuno suverena i funkcionalna država.
S druge strane, jedini ozbiljan mehanizam koji je mogao spriječiti da unutrašnji destruktivni akteri raznesu sistem do kraja.
Amerika više ne želi biti garant, nego trgovac
Nova američka politika prema BiH, posebno pod Trumpovom administracijom, izgleda kao veliki zaokret.
Washington signalizira pomjeranje od političke intervencije prema ekonomskim partnerstvima, posebno u energetici, te prema ograničenijem mandatu OHR-a.
To je ogromna promjena.
Jer ako se BiH više ne posmatra prvenstveno kao političko-sigurnosni problem, nego kao prostor komercijalnih projekata, onda se mijenja cijela logika međunarodnog prisustva.
Tada visoki predstavnik više nije čuvar Dejtona, nego smetnja poslovnim aranžmanima.
Tada se stabilnost ne mjeri jačinom institucija, nego time može li se kroz zemlju provući plinovod, autocesta, koncesija ili energetska infrastruktura.
Tada se pitanje države zamjenjuje pitanjem projekta.
Jer ova zemlja već ima dovoljno domaćih političkih trgovaca koji bi državu najradije rasklopili na tenderima.
Ako se tom mentalitetu priključe i velike sile, onda više ne govorimo o nadzoru.
Govorimo o rasprodaji utjecaja.
Schmidtov odlazak kao znak novog vremena
Christian Schmidt nije bio idealan visoki predstavnik.
Njegove odluke su izazivale velike rasprave, pogotovo u Federaciji BiH, i mnogi su s pravom kritikovali način na koji je koristio bonske ovlasti.
Ali njegov odlazak sada ima šire značenje od njegove ličnosti.
Schmidtov odlazak došao je u kontekstu snažnog američkog pritiska, a PIC nakon toga nije uspio postići dogovor o njegovom nasljedniku.
To znači da više nije sporno samo ko će biti novi visoki predstavnik.
Sporno je šta ta funkcija uopće treba biti.
Evropa, barem njen značajan dio, očigledno strahuje da bi slabiji OHR otvorio prostor za dodatno testiranje granica BiH.
Amerika, s druge strane, gura kandidata i koncept ograničenijeg mandata.
Drugim riječima, BiH više nije samo predmet domaće krize.
Postala je poligon transatlantskog nesporazuma.
Južna interkonekcija kao simbol nove američke politike
Markovina posebno ukazuje na ekonomske i infrastrukturne interese: Južnu interkonekciju, Jadransko-jonsku autocestu, sarajevski i mostarski aerodrom.
U tome ima vrlo važna poenta.
Južna interkonekcija jeste strateški važan projekat jer bi BiH mogla smanjiti zavisnost od ruskog gasa i povezati se s hrvatskim gasnim sistemom i LNG terminalom na Krku.
Dakle, nije problem što postoje infrastrukturni projekti.
BiH ih treba.
Problem je ako se infrastruktura koristi kao zamjena za državu.
Ako se politička arhitektura slabi da bi se lakše dogovarali poslovni aranžmani, onda to nije razvoj.
To je kolonijalni refleks u modernom odijelu.
Plinovod može biti koristan.
Autocesta može biti korisna.
Aerodromi mogu biti modernizovani.
Ali ako sve to dolazi u paketu s političkim slabljenjem međunarodne zaštite BiH, onda cijena nije samo finansijska.
Cijena je državna.
USAID kao znak povlačenja meke moći
Markovina spominje i gašenje USAID-a kao dio šireg američkog odustajanja.
Za BiH je to važno jer USAID nije bio samo humanitarna oznaka.
Bio je alat američke meke moći.
Podržavao je projekte civilnog društva, medija, lokalne uprave, borbe protiv korupcije i institucionalnog razvoja.
Naravno, USAID nikada nije bio čista dobrotvorna institucija bez interesa.
Velike sile ne djeluju tako.
Ali njegovo povlačenje ili drastično slabljenje znači da Amerika više ne ulaže u isti tip društvenog utjecaja.
Manje demokratizacije.
Manje civilnog društva.
Manje institucionalne podrške.
Više tvrdog interesa.
Više infrastrukture.
Više energije.
Više “dealova”.
To je promjena koju BiH mora razumjeti.
Evropa oklijeva, Amerika trguje, BiH čeka
Najgore je što BiH u svemu ovome opet nema ozbiljnu vlastitu strategiju.
Evropa oklijeva.
Amerika pritišće.
PIC ne postiže dogovor.
Domaći političari računaju šta mogu dobiti.
Separatističke politike gledaju gdje se otvara prostor.
Građani gledaju još jednu epizodu u kojoj se o njihovoj zemlji odlučuje bez njih.
SAD su nakon neuspjeha PIC-a poručile da evropska neodlučnost i odustajanje PIC-a od dužnosti prema BiH prisiljavaju Washington da preispita svoju ulogu u međunarodnom prisustvu u zemlji.
To je vrlo ozbiljna poruka.
Jer ako Amerika zaista smanjuje političku ulogu, a Evropa nema dovoljno odlučnosti da preuzme odgovornost, onda nastaje praznina.
A u BiH praznina nikada ne ostaje prazna.
Popune je Dodik, Čović, lokalni oligarsi, strane ambasade, energetski interesi, nacionalističke ucjene i ljudi koji državu vide kao plijen.
BiH nije napuštena zato što nema interesa, nego zato što ima drugačijih interesa
Najvažniji dio ove priče nije tvrdnja da međunarodna zajednica odlazi iz BiH.
Ne odlazi ona potpuno.
Ona se transformiše.
Nadzor se smanjuje.
Politička podrška državi slabi.
Ali ekonomski interesi ostaju.
To je možda još gore.
Jer napuštena zemlja barem zna da je sama.
Zemlja koja je i dalje predmet interesa, ali ne i zaštite, nalazi se u opasnijem položaju.
Od nje se ne dižu ruke zato što više nije važna.
Od nje se dižu ruke kao države, ali se ne dižu ruke od njenih resursa, ruta, aerodroma, rijeka, energije i geopolitičkog položaja.
To je nova logika.
BiH kao politički problem je dosadna.
BiH kao infrastruktura je korisna.
BiH kao građanska država je komplikovana.
BiH kao koridor je jednostavnija.
BiH kao pluralno društvo traži principe.
BiH kao tržište traži ugovor.
Kad garant mira postane trgovac, država mora odrasti ili nestajati
Markovinina analiza je pesimistična, ali nije bez osnova.
Amerika je promijenila ton.
Evropa nema jedinstvo.
OHR je u najtežoj institucionalnoj krizi u dugo vremena.
PIC ne može dogovoriti nasljednika.
Schmidt odlazi pod sjenom američkog pritiska.
Projekti, koncesije i energetski pravci sve više ulaze u istu rečenicu s budućnošću međunarodnog nadzora.
To ne znači da je BiH sutra prepuštena potpunom haosu.
Ali znači da ulazimo u opasnu fazu.
Fazu u kojoj se više ne može računati na staru američku ulogu.
Fazu u kojoj Evropa mora odlučiti želi li biti politički subjekt ili vječna konferencijska sala.
Fazu u kojoj domaće probosanske politike moraju prestati živjeti od refleksa da će neko drugi na kraju zaustaviti najgore scenarije.
Jer možda neće.
A ako neće, onda se pitanje BiH vraća tamo gdje je najteže: domaćem društvu, domaćim institucijama i domaćoj političkoj pameti.
Problem je što je upravo toga najmanje.
Bosna i Hercegovina je nastala iz rata, preživjela zahvaljujući kombinaciji vlastitog otpora i međunarodne intervencije, a sada ulazi u vrijeme u kojem je međunarodna intervencija sve manje princip, a sve više posao.
To je strašna promjena.
Jer kad garant mira počne razmišljati kao investitor, a investitor kao upravnik teritorije, mala i komplikovana država mora vrlo brzo naučiti braniti sebe.
Inače će drugi nastaviti odlučivati šta je u njoj vrijedno.
Ne ljudi.
Ne demokratija.
Ne zajednički život.
Nego plin, put, koncesija i pista.
