U zemlji u kojoj političari godinama žive od podjela, ponekad obični ljudi u jednoj uličnoj anketi kažu više nego stotinu zvaničnih saopćenja.
Na pitanje hoće li navijati za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu, građani Banje Luke dali su odgovore koji su mnogo normalniji, topliji i ljudskiji od svega što se često može čuti iz političkog rukovodstva tog grada i entiteta.
U snimku se izdvajaju poruke poput:
“Naravno da ću navijati za Bosnu i Hercegovinu.”
“To je naša reprezentacija, za koga ćemo drugo?”
“Navijat ćemo, normalno. Ipak je to država u kojoj živimo.”
I baš zato je ovaj snimak važan.
Ne zato što je otkrio nešto spektakularno.
Nego zato što je podsjetio na nešto što nam politika svaki dan pokušava sakriti: u ovoj zemlji još uvijek ima normalnih ljudi.
Obični ljudi nisu uvijek ono što vlast govori u njihovo ime
Iz Banje Luke se često, nažalost, najglasnije čuju poruke vlasti.
Poruke negiranja.
Poruke podjela.
Poruke političkog inata.
Poruke u kojima se Bosna i Hercegovina tretira kao nešto strano, tuđe, nametnuto ili privremeno.
Ali Banja Luka nisu samo političari.
Nisu samo konferencije za medije.
Nisu samo skupštinske predstave.
Nisu samo zastave koje se koriste za svađu.
Banja Luka su i obični ljudi na ulici.
Ljudi koji rade, žive, kupuju hljeb, čekaju platu, šalju djecu u školu, gledaju utakmice i znaju vrlo jednostavnu stvar: Bosna i Hercegovina je i njihova zemlja.
Zato ovakve izjave vrijede.
Jer dolaze bez protokola.
Bez političkog scenarija.
Bez kalkulacije.
Samo ljudski.
Fudbal kao rijetki prostor zajedničke emocije
U Bosni i Hercegovini malo toga još uvijek može ujediniti ljude.
Politika ne može.
Institucije teško.
Ekonomija nikako.
Obrazovanje, kultura i svakodnevni život prečesto su zarobljeni u etničke rovove, stranačke interese i stalno ponavljanje priče da smo previše različiti da bismo disali istim plućima.
Ali fudbal ponekad probije sve to.
Kada igra reprezentacija BiH, nešto se promijeni.
Ne zauvijek.
Ne dovoljno da nestanu problemi.
Ali dovoljno da se pokaže da još postoji neka zajednička emocija.
Da nije sve propalo.
Da se ljudi, makar na 90 minuta, mogu okupiti oko iste zastave, istog gola, istog zvižduka, iste nervoze i iste radosti.
To je velika stvar u zemlji u kojoj se i najobičniji simbol često pretvara u političko bojište.
Fudbal i nesreće: dvije stvari koje još probude zajedništvo
Možda zvuči tužno, ali u Bosni i Hercegovini ljude najčešće ujedine dvije stvari: fudbal i prirodne katastrofe.
Kada su 2014. godine poplave pogodile zemlju, ljudi su pomagali jedni drugima preko svih linija koje politika godinama crta.
Tada nije bilo važno ko je iz kojeg grada, entiteta ili naroda.
Voda je nosila kuće, ljudi su spašavali ljude.
I tada se vidjelo ono što se često zaboravi: ova zemlja ima mnogo više ljudskosti nego što njena politika želi priznati.
Slično je i s reprezentacijom.
Kada igra BiH, ljudi koji se možda ne slažu ni oko čega drugog odjednom gledaju u isti ekran.
Neko u Sarajevu.
Neko u Banjoj Luci.
Neko u Tuzli.
Neko u Mostaru.
Neko u St. Louisu, Torontu, Beču, Minhenu ili Skandinaviji.
Ali pokaže da država još postoji u ljudima.
Ovo je Bosna i Hercegovina
Zato treba reći jasno: svaka čast ljudima iz Banje Luke koji će navijati za BiH.
Ne zato što su uradili nešto herojsko.
Nego zato što su uradili nešto normalno.
A u nenormalnoj političkoj atmosferi, normalnost često izgleda kao hrabrost.
Njihove poruke su suprotne od onoga što se svakodnevno čuje s vrha.
One govore da postoji i druga Banja Luka.
Banja Luka ljudi koji razumiju da reprezentacija Bosne i Hercegovine nije ničiji neprijatelj.
Banja Luka ljudi koji znaju da navijati za BiH ne znači izgubiti sebe.
Banja Luka ljudi koji nisu zatrovani do kraja.
I to je važno.
Jer Bosna i Hercegovina nije samo ono što o njoj govore oni koji je najviše mrze.
Bosna i Hercegovina je i ovo.
Obični čovjek na ulici koji kaže: navijat ću.
Zaključak: politika dijeli, ljudi često znaju bolje
Ovaj snimak iz Banje Luke ne treba idealizirati.
Neće jedna anketa promijeniti političku stvarnost.
Neće nestati podjele.
Neće se preko noći promijeniti retorika vlasti.
Ali ovakvi trenuci vrijede jer podsjećaju da zemlja nije potpuno izgubljena dok god obični ljudi još imaju osjećaj normalnosti.
Fudbal je možda jedina velika radost koja u ovoj zemlji još može probiti zidove.
A kada se iz Banje Luke čuje da će ljudi navijati za Bosnu i Hercegovinu na Mundijalu, onda to treba pozdraviti.
Ne sa čuđenjem.
Nego sa poštovanjem.
Jer to jeste Bosna i Hercegovina.
Ne samo političari koji je dijele.
Nego ljudi koji je, uprkos svemu, još uvijek mogu osjetiti kao svoju.
